
ne mogu u šetnju
s blijedom bojom lišća
ne umijem plakati sarkazmom
ni uspjehe inih brisati podsmjehom
ne hrlim u naručje pjesmi
koja zapljuskuje luku ljudske žudnje
ne znam nuditi ples
preko učinka kolateralne štete
i preorane radosti
ne mogu zaspati s inima
što grč im se na licu smiješi
neostvarenim snovima
ne umijem u jednu šetnju smjestiti
priču o ženi zelenih očiju
i kao patuljak malu kćer
dok trčkara žalima uokolo
ne mogu dok netko mi
pokriva leđa i pjeva
o /već/ hladnom listopadu
ne želim u šetnju
kao u šutnju s onim
što skuplja mi godine
sa stranica stare knjige
Le beseda nas lahko reši, da se ne izgubimo v nemoči. Čestitke!
Milan Ž. - Jošt Š.
Komentiranje je zaprto!

![]()
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!