Pijem kavu sama sa sobom

U dobrovoljnoj izolaciji bolesničke postelje

Koja će već sutra biti prošlost.

Na zidu šalice posjedali su  kupači.

U razini hvatišta porculanske drške

Muškarac,  klečeći pred ženom u bijeloj krinolini,

Zaklinje se na vječnu ljubav.

Slike će trajati sve dok ne odvrnem slavinu 

I voda zapljusne ostatke soca.

Nestat će žene koja krši ruke,

Iznenađena silinom emocija,

Dok crno srce gleda u bijelo srce

Na zidu nasuprot.

Na dnu  leži mlako breme rijetkog taloga.

U nizu se nižu:  tri mudraca,

Gepard u  krošnji  niskog stabla na rubu savane,

Ptice u letu  koje ni same ne znaju kamo putuju.

Ispijam zadnji gutljaj kave,

Ne okrećem šalicu naopačke -

Nevažno mi  čemu sve to crnilo po zidu.

Ne vjerujem u vradžbine.

Anka Dorić