Pobjegao sam po ne znam koji put.
Plakala si danima, nitko nije znao.
Oboje smo plakali.
Svatko u sebi, u  svojoj sobi,
U svojoj samoći, iz svoga razloga.

Govorila si da smo žar ptice
Koje se nisu smjele sresti
Na ovom strašnom nebu
Kojim putuje zlokobni pijesak pustinje
Noseći lošu vibru
I brojne, oku nevidljive, opasnosti.

S vremena na vrijeme nudio sam ti usne,
Kao čvorak ukradeno grožđe.
Bobice oprane kišom iz vinograda
U kojima s jeseni odjekuju pjesme mladenaca.

Dolazio sam i odlazio kad sam htio,
Kao što se sunce pojavi iza oblaka.
Kao što duga bljesne

I  netragom nestane do novog ukazanja.

Nisi me više čekala.
Konačno si shvatila:
Vremenske se putnike ne iščekuje.

Anka Dorić