BOSONOGA, GDJE SU UVIRALE MOJE RIJEČI
žuboriš tijelom, žeđaš,
na usnama ti diše
nektar i plam. a ipak
stalno bježiš. ne idi,
valovi su bezimeni,
daljine su vječni
romor tajni.
niz bok, niz gole hridi
mokre rasplićeš trave,
u rep vežeš kosu,
u snu mi tvoj smiješak
nevidljiv spava
kao leptir, kao školjka.
žuboriš tijelom, žeđaš
odlazeći stalno, a sa skinute
mi košulje udišeš
otkopčanu zraku sunca.
puteni pružaš joj žar
sve dok ne zaspu mi ruke
ispod i iznad ogoljelog daha,
sve dok mi
s riječima ne uzdrhtiš.
sjećaš li se,
govorio sam ti,
bosonog, s one strane
sunčane ulice,
iz bašte koja je davno
u nama zaspala.
kao leptir, kao školjka
...
mi košulje udišeš
Lepa. Mojstrsko nežna.
Počašćen sam tvojom posjetom i reakcijom.
lpm
Bogastvo podob, pa vendar je močnejša beseda, nad vsem pa prevladajo preprosti bosonogi spomini. Čestitke!
Milan Ž. - Jošt Š.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 01. 05. 2025 ob 08:52
- Prebrano 484 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 347.09