ni plave ni čujne ni vidljive /možda ih alkemija plodi/ ni tužne ni sretne riječi u sjemenju koje nemušt bez očiju vidim i čujem iza razuma pitam slažeš li još već jednom posloženo sjemenje moje slike koja sad negdje iznad trnja blijedi i tinja i kao kolorit biva nečiji glas: je li i to sklad što ponire u gole grobne istine