tvojoj noći bez svitanja

razvezivati damar

teškim bojama ruže
koja cvjeta na ušću
kao glas pun muzike
kao protekle vode
kao ostavština
što svunoć se vraća
s pticama izgubljenim

gdje je pjesma korijenja
koju nitko ne čuje
koja se ne odaziva
bezimenim željama

vraćati se travkama bez očiju
bjelini nečujnog mora
dozivati nebeske vode
odvezivati val
koracima zaleđenim u tlu
nečitke zemlje
teške od nesna

mirkopopovic