u onom času kad je bus
napustio grad tea je već počela
zamišljati lice oblik naličje
i veličinu pariza uspoređivati ga
s nekim gradovima u čijim je gabaritima
vjerovala u podstanarske rajeve

nije odgonetala zašto joj titra
krajičak usana – neka tegoba
u nečujnoj noti smiješka dok je
na pustom peronu odsutno gledala
ruku koja joj maše

u onom času kad se bus zaustavio
budila se iz neke neizrecivosti
neproživljenih trenutaka i širom
još jednom otvarala šaku
sa zgužvanim papirićem na kom je
kao nekim drugim očima čitala
naziv grada kvarta i ulice
koji su je čekali

u tom času su joj zaiskrile suze
s kojima je morala isplakati
nepoznat dio nutrine

kao sumračje i kao sjaj
kroz ritam grada nosila je
svoju nenapojenu žeđ i tek shvatila
da je u stopu prati isti zimski dan
u kojem je na peronu ostavila
drago i suzno lice

željela ga je daljinama pomilovati
kroz neispričan san sumračja
ali je u neobičnom sjaju pahulja
u smiješak razvukla usne
sjetivši se kako nikad s putovanjima
ne završava priča o bezglasju
i nedohodu zemnom

mirkopopovic