
Tu negdje iza nečeg
grad je i purpur davni
Krajičkom oka lelujav izlog
u splitskoj tridesetdva
Ogledamo se u njemu
kad kasno se vraćamo
kao daleki koraci
u kojima nam imena odjekuju
Šutimo duboko u noći
tu negdje je iza nečeg
šarmantan grad
Visoko nad njim
imena zvijezda izgovaramo
dok plove nijeme kao zora
Tu negdje iza nečeg
neotriježnjeni već ispraćamo
sliku jutarnjih tramvaja
Prije vremena tmastih kiša
lelujamo s podnevima
Kao nekad zagrljeni
niz obronke ljeta
ne skrivamo suze
nijemo spuštajući krizanteme
na malom groblju
Niz bulevar naše se sjene
sapliću i raspliću kao iluzije
A tu negdje kao sreća
ostala u venama
zastala u tajnom
prostoru perspektive
diše grad i purpur davni
Preplet lepih spominov ... slika slika v pesmi!
ponirati u dubine samo nama znanih nijansi života je život pjesnika
pozdrav uz osmijeh dragi prijatelju
Nada, hvala za pažnju i iznošenje dojmova.
mp
Nažalost (u izvjesnom pogledu).
Hvala na lijepim riječima, draga Ljubi.
mp
Všeč mi je ta brezčasnost, ki je tako značilna za tvojo poezijo: lahko jo dojamemo kot resnični sprehod, kot spomin iz preteklosti ali kot celotno življenjsko pot ... čestitke,
lp, Ana
Veliko mi je zadovoljstvo i čast pročitati ovakav komentar. Hvala za pažnju i podcrtavanje.
lp,
mp
Komentiranje je zaprto!

![]()
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!