Nikad ne zaboravljam žal 

ni školjke što okamenjuju se
pred smiraj maestrala govorim sebi
koja šuti pred licem i ogledalom
Čini mi se da se uvijek ponovno rađam
i nikada ne tražim odgovor na pitanje
može li završiti jednom potraga za jugom
punim boja što cvjetaju po mahovini
između tuge i ljudske plamteće krvi
u onoj tajni što pred čovjekom
neobjašnjivo i nevidljivo
raste u zimzelenima

Majka će opet tražiti one
najslađe narove I koračati stazom
među maslinama i korama cedrova
nikad dovoljno milovanih
u mojim snovima u mojim prvim
morskim lutanjima kad je majka zvala
Malena ne idi daleko kratki su dani kćeri
a noć nikada nema odgovor
na sva tvoja pitanja

Možda ćemo sutra za tvojim
nezaboravljenim žalom
prije nego se okamene školjke
ali ne plači ako ostanemo tek
započet tekst na blijedoj površini
jer uvijek samo ožive igre sjećanja
Sve drugo su dublji slojevi negdje
u nama u neprobojnom su obruču
nečitke intonacije Morena moja
naša plamteća krv brzo se gasi
/sve ima svoj vijek trajanja/
Odahni i odmori se uz pjesmu
školjke valova i maestrala

mirkopopovic