Dalekim odjekom šutnje
sebi se vraćam,
dok sumorno uzdišu polja
i vremena blatna.
Život je u meni stao
a ja koračam.
Priča mi maslinjak stari
dok njiše grane ko klatna
kako si i ti zastao
u pola koraka..
Ti, koji si pričati znao
da i mrtav kamen sjenu rađa!
Jesi li u stisnutoj pesti
vratio životu sva svoja beznađa?
Beskrajnom tišinom prizivam
prostore i sne,
i samo još prošlo dišem.
Nebo je pramen tuge
i nemoć stiže me!
Živote moj opet ti pišem
riječima rastanka!
Tijesni su putevi tvoji
i kad te riječima krojim,
okrutne su ti igre
i kad ih nadom bojim.
Razapinjem nebo, tog svjetla trak
nad svoj životni makadam..
Uzalud, po duši i dalje pljušti mrak!
Put u sutra ostaje san,
raskošan, mirisan,
zbog tebe samotan, neubran..

Maja Ezgeta