noćni puls
neki koraci te bude, bunovan
gledaš bjelinu zida
neodređeno daleko
ustaješ, pomijera se
nesmiljena spodoba
/približava se/
bivaš probuđen u san
nešto se pomijera
u tamnoplavim bregovima
nešto veslâ mirom
hladne mjesečine, sav si
preko krovova, preko vrhova
krošnjatih lipa
čuješ eho svoga glasa
koji te pita gdje si, tu ili tamo
gdje huji trstika
obrasla mrakom
ako si zaspao to pogledom
mrtvih očiju netko ti
tajnim znamenjem
dubi u potiljak
kao glasna skamenjenost
kao sterilna bjelina golih zidova
uokolo
bravo, mirko. ne vem ali je to nekakšna "semantika prostora", in ne bi rad ugibal, ampak za razmišljanje in lepo.
tako plastična pesem o nečem ne povsem otipljivem.
lp
Lako se kategorije SASVIM OPIPLJIVOG pomjeraju, mijenjaju lični opis. Zar ne?
lp
Čestitke k pesmi, v kateri ne vemo ali je beli prostor resnični ali že tisti čez ... Lp, Ana
Hvala najljepše za podcrtanu pjesmu.
Ugodna noć i lijep pozdrav,
mp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 01. 02. 2025 ob 15:15
- Prebrano 336 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 14.98