Crvenokosa brzo nestaje
među čempresima
pripisujem to dugim sjenama 
i ljetnom sutonu što prikuje pogled
za nešto neodređeno: čuješ i
ne čuješ otkucaje srca a nedaleke
blokove kamena urasle u zenit
imenuješ Mojsijevim stjenama

htio sam je zadržati samo toliko
da nakon nekoliko desetljeća
još jednom gledamo 
ljupku i smirenu đenovsku panoramu
u rujanska predvečerja
možda bismo se na tren vratili
u naše dvadesete kad smo
zarastali u neizlječive traume
dugo odgađali rastanke
i istrajavali grleći sarajevske
izazove vremena stradanja
koje nikada ne zarasta
dok ne povjerovasmo
da ćemo iz smrtnog nedoba
u kojem smo s gomilom izbezumljenih
po pitanju spašavanja golog života
nestajati iz biblijskih razvalina
i svršetka jednoga svijeta
duhovno i fizički preoranog

trgne me spokoj dugih sjenki
pod čempresima i intuitivno spoznah
da je našla utočište
nevidljivoj sjenki doviknuh: hej
ne iščezavaj ostani barem povjetarac
sa treperenjem lišća
raspleti kosu pokrete osmijehe
riječi grimase uspomene
nek se dugo u noć nad nama smiješi
milijun zvijezda optočenih zlatom

sutra ću sigurno ući u njene dane
tamo iza Mojsijevih stijena
pričat ćemo pamti li /iako je bila
mnogo mlađa/ kako se
bezgrešno uklapala
u sve opsjednutosti i damare
zajedničkih  mladih dana
ponovno makar to bilo i u Đenovi
potražit ćemo još jednom
naša polja makova

mirkopopovic