U krošnji hrasta zrakoplovna luka. Pilot bez dvojbe na pistu sleti, počešlja krila i

tijelo protrese. Hrast se u tren u La Scala pretvori.

Orkestar svira harmonijom zbori. Partituru neku u solo pretvori. Ori se pjesma vrsnih letača

dok čovjek zemljom pognut korača.

Da su mu krila pa da se vine na grane

staroga hrasta Je li bi pjesma sretnija bila

Dal' bi se mako iz prokletog drača Čovjek

sad luta pjev mu je zamro Ne vidi bijedi

kraja puta ni mir ne vidi kad zemljom korača

pokraj puta previše je krvavog drača

Avioptice sad nebom kruže

U utrobi nose prokletstvo svijeta Padaju zrnja ne niču ruže

cvjetovi davnih pokošenih ljeta Suze su vrele

krik je zamro Ruke ka nebu pružaju žene

kao da poletjeti žele u krošnju hrasta

među imele Pjev im slutim o smrti zbore

Sad ginu djeca Nestaju ruže Svijetom samo

zlokobi kruže a ptice ko ptice pjevom

jutru se dive Podižu jata na put kad kreću

bez žica bez straha tražeći sreću

Ginu djeca Nestaju ruže Nad hrastom

ptice i dalje kruže Ori se cvrkut Život se slavi

A tamo negdje nebom sad kruže avioptice

ZLOSUTNICE

Ljubica Ribić