O hrabrosti što hiru sudbine se neda,
pa snove stare na ramenu nosiš,
preteško breme bez ikakva reda,
stisnutom šakom zaboravu prijetiš
al' ne prosiš!
I ruke mi prazne otekoše životom
zaronjene već u snijeg i inja,
a u duši, međ' pepelom hladnim
zapreteno nadanje još tinja.
Još kapljem na putu kao stara česma
i putnike beznađa gordošću pojim,
između neba i blata
bujam od tuge ko' pjesma.
Još kapljem na putu, kapljem i stajem
u onom malom kutku sjećanja
gdje ni riječi me ne nalaze više,
na oštrici bola trajem..