Uzvišena duša hvalospjeve piše,
policijska vrli, Gabrijele sveti,
Jerkoviću, ranko, vjetar rane briše,
bogato si sio, još ćeš bolje žeti!

Vječita je slava narodnih heroja,
retorika snažna svu prašinu skine,
pozdravlja te Murat s kosovskoga boja
da ti ime časno u vjekove vine.

Izbavi nas od zla, štite jerihonski,
zbog pojave tvoje bljesnu magnovenja,
krotitelju žena, prinče svesionski,
omego i alfo, ikono poštenja.

Lovorike časti srž su čestitosti,
a brojni ordeni u nebo te dižu,
dok sjemenjem pravde sad se raja gosti,
kerberovske psine bolne rane ližu.

Gdje je kamarila da te zlatom kiti?
Na postaju prvu sruši se tišina.
Vjerni su kolege ko vukovi siti,
za dobrim se konjem podiže prašina.

Dok u srcu kipti srdžba Lazarova,
djetinja ti duša ljudske težnje veže.
Kad mesijo, Gabi, čitaš ova slova,
dal' te snažno grižnja poput lanca steže?

Kad te Zadar mami zalascima sunca,
iz sanjarskog oka slatka suza kane,
sintagme te moćne vode do vrhunca
dok ponosna riva slavi velikane.

Persona non grata kaljati te želi
dok nedužna lica zjape u prazninu.
Kada dođeš kući, Orleanska veli,
zapamtit ćeš dobro mladu balerinu.

Jerkoviću, diko, tebi cvrčci cvrče,
Olimp ti se klanja, kako gordo zvuči,
dok dopove jave Svjetlonoša šmrče,
Shakespeare ti se divi, vankozmička luči.

Novokomponovan od nevinog tvorca,
ti djevicu majku poput rose paziš,
dok darove skupljaš vještog stihozborca,
stazama sudbine znakovito gaziš.

Stoj! Acta, non verba. Djelitelju snova,
zakone božanske pomno nam razjasni
i osvjetlaj staze duhovnoga plova,
onomatopejo iz prekrasnih basni.

Tješitelju, Jere, dal' te savjest peče?
Događa se obrat na šahovskoj ploči.
Dok polarna svjetlost iz stihova teče,
karakterna dama o matu svjedoči.

Udahni nam vjeru svetosavski puče
jerbo arkgabrijel ko poeta pati,
vrni nas u prošlost, Karadžiću Vuče,
da nebeski narod sjećanja pozlati.

Mudri papa Franjo i Ivane Pavle,
kličite mu ime, dignite mu spomen,
jer on čedno ljubi Isusove čavle,
Gabrijel je anđel, svjetovni fenomen.

Projahaše noći ko pastusi divlji,
praznu slamu, rabi, od očaja mlatiš
dok jesenji dani postaju sve sivlji.
Vaskrsni nam, Jerko, da boljitak vratiš!

Ivan Gaćina