Šutiš. Godinama. Grebeš uz brijeg.
Teret na plećima ka zemlji stišće.
U odstupu tvome sve više je bijega,
na licu, rukama sve više je pjega
a u tebi samo još tjeskoba.

Blijede slike negdje u daljini.
Još duga cesta, šetnje u nama
i vrelo sunce, valovi u tišini,
i nećemo kući, ne još, mama.
Ostanimo tu, u milini.

Bijeli križ je tamo. Prilično star,
nad površinom sagnut danju, noću.
Za njega sve je tek jedan dugi dan,
bez sati i minuta, nijemo zuri u Piran,
u svagdašnjicu i sivoću.

Katkad i sama sjedneš na rub
gdje kamen bez osjećaja
prije je rubnjak a križ je grub,
buditelj snova, vir sadržaja.

Sve je bivše, tuđe je i vrijeme
koje drsko seže u tvoj gaj.
Zadrhtiš, stisneš oči nijeme...
Je li to sada zaista kraj?

Jure Drljepan (JUR)