slušam tvoju pjesmu dok izvire
između martovskog snijega
na padinama trebevića
i vrča s vodom kojom zalijevaš
cvijeće u probuđenim prozorima

na svakom kraju zime
miljacka glasnije mazi obale
tada uhvatim sebe u tvom sjećanju
na davno započetu sliku (još
u našoj prvoj mladosti) koju si
čekajući neke zamišljene dane
uporno željela završiti

naš bi je otac vidio u neko
godišnje doba koje huji u čempesima
ali bi prije zaspao nego bi
(kao i uvijek) bio spreman
raspravljati sa prividima

slušam tvoju pjesmu
kako cijeli dan kiši kako izvire
iz martovskog snijega
prije prvih ljubičica kako gleda
kroz misao ptica čije oči
sklapa dosada

uzalud te pitam jesi li i ti
od dosade zagledana u ruke
koje već teško podižeš
sa koljena i ne pitaš se
ni za uzrok umora

ni za posljedice

mirkopopovic