ponekad djelimično shvatim lutanje
i znatiželju starog lađara pa ga
s neodređene distance dotaknem glasom:
nikad prirodno stanje nećeš oblikovati
riječima putanjama niti definirati mjerom
misli i lutanja

(na pomen zagonetnog ljudskog bivanja-nestajanja)
on meni ispruženom na suncem progorenom
i nimalo smirenom kopnenom izdanju uzglavlja
reklo bi se dobrano razjarenim dobaci tonom
(pokušajem raskrinkavanja mojih
nadrimudrolija): ne obasjavaj već postojeći sjaj
i ne zatamnjuj već oblikovanu formu tame
ti uvijenim hinjenim lažnim namjerama
ti zagrljeni s Apsolutom i istinom
ti misteriozni velemajstore u beskonačnosti
ti s kojim će mi svitati sve kraći dani
dok ćemo uvijek neuravnoteženo
nemoćno i bezuspješno doticati spoznaju
samo tapkajući do Aheronta

rasani se lađaru kažem dok ne budemo izgubljeni

u omamljenoj plovidbi uronjeni u dašak podneva
zagrljeni šapatom blagog vjetra
s kojim će zauvijek zašutjeti rečenice
okoštati uzlovi srca i svršiti
sve gozbe  

mirkopopovic