Tužnom sivinom
rasplakanih očiju
odlazi ljeto
…
Okončani tragovi rađajućih zamaha
negdje na ledeniku daleke visine
hvataju poslednje zrakaste dodire Sunca.
…
Ljeto se hladi. Kao sazorjela zavodnica
tu i tamo još zatrepće onim znanim
beskrajno plavim pogledom kojim se
ne tako davno, svojim vrućim tijelom,
uvlačila u postelju naših snova.

Mladelačka ljepotica naših
vruće zapaljivih dodira
sada ulazi u tijelo zrele žene – Jeseni
i nudi pregršt plodova koji će
okrepiti sobom darovanu zrelost.
Kao i mi – ljudi, hladeći se, tu i tamo zaplače
i zapara tužnim nebom…jer smrti su uvijek tužne!
One nas odvajaju od svega proživljenog
od svih do tada stvorenih ljubavi;
one nas odvajaju od istrošenih dijelova sebe samih.
…
Zrela jabuka.
Eva ispružena, snena.
Nezabranjena.

vida