Sjećanje nestalo u rijeci trpljenja
Kao blijed odsjaj lune iz davnine,
Razbio u meni svijet se tišine
I našao cilj sam vječnoga htijenja.

Tu pjesmu prosudit treba srce njeno,
Iskra stihova tih neka se ne gasi,
Let rima misao na nju neka spasi,
Jesen ide s ljetom k'o jasle i sijeno.

Utopljen u divljem traženju svog spasa,
Bludim paklom po oštricama stakla,
Eto ljubavnice nježne sa Parnasa

Za čuvstva moja se brinu, njih su takla -
Nek je tvoja volja, muzo crnog klasa,
Iz mene cijela ta priča se pomakla.

Jure Drljepan (JUR)