Kako lijep naslov za pjesmu!

Prožimao je moje misli, obsjednuo me!

Pjesma je tinjala u naslovu;

ispod ovog naslova htijela sam da pišem,

pišem o osjećajima koja vriju.

Ali zadatak je bio postavljen kao kamen.

Ostala sam sama s naslovom;

dalje nije išlo – riječi su šutjele.

Šetala sam šumskim stazama,

gdje su misli često pronašle rimu.

Otišla sam do stijena, koja nude zaštitu

da uhvatim odjeke otkucaja srca.

Posjedala sam kraj bučnog potoka,

gdje uvijek stignu me ideje...

Nakon mjesec dana razmišljanja,

razmišljanja i traženja,

ispod naslova je zjapila praznina.

Ostala sam bez pjesme koju sam osjećala.

Onda sam odjednom shvatila,

da sam cijelo vrijeme bila u zamki vlastite pjesme,

trasirane naslovom, koji me je omamio:

Kavez bez granica.

DragoM