bledunjava sjenka dodiruje
teška drvena vrata
skakuće po hladnom haustoru
koji je taman i tajanstven
sa uznemirenjem se odbija od zemlje
i polako se diže po širokom kamenom stubištu
uz velike prozore
vođena mirisima doma
smije se u međuprostoru
sjedajući na sjajnu medjenu kvaku
polako otvarajući druga vrata
veliki štednjak sa kotlićem za vodu
sve klokoče na zabijeljenoj ploči
diže poklopce na loncima
iz supe izvadi mrkvu
prste umaka u tave za pečenje
krumpir i meso plivaju u masti
u pećnici se zlati štrudla
crta po zamagljenim prozorima od pare
na kredenci koja ne sakriva godine
igra se zlatnom vagom sa dva golubčića
polako miče staklo
izza kojeg viri kutija sa slatkišima
i pomno liže prste
dok posmatra visoki okrugli mlinčić za kavu
sa ornamentom lišća
sve je na svom mjestu
velik stol sa bjelim stolnjakom
na kojima su izvezeni inicijali
srebrni podmetači koji se sklapaju
tanjuri sa malim šarenim cvjećem
i težak beštek
svugdje dodir topline
sjedne na krevet koji škripi
zaviruje u album s markama u knjige
i u one tajanstvene kutije
obložene svilom ili baršunom
po kojima polako klizi prst
upijajući mekoću
staro zlato sa crvenkastom nijansom
sjaji se u ogledalu kao i njezine oči
dida pjeva
a baka se smije
sve tanje i tiše su uspomene
a probuđen okus nezaborava
ne gubi sjaj
varaždin
braće radića 6
Nada, to pa je toplina in hvalospev za deda in babo. Iz kitico v kitico se bralec vživlja v tvojo zgodbo, ki zveni tako prepričljivo, kot da se dogaja zdaj ... a je bila nekoč. In zdaj je ostala! Lp, Caki
Vse postane nekoč skoraj magično skrivnostno. V resnici pa je samo nekje, shranjeno že zelo globoko v nas, in to prav zaradi vsega najpomembnejšega, kar smo doživeli, kar smo prejeli. Tako globoko je v nas, tako daleč, da prepoznavamo spomine le še kot naslove. Ker, daleč je naš novi naslov življenja, ki ga živimo. Čestitke!
Milan Ž.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nada pecavar
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!