Rušiš sve granice moga svijeta,
komadić obale koja je ostala sama,
liticu na kojoj je more utisnulo priču,
djelove onog leta..
Djelove samo, ukupnost nigdje ne bi stala!
A ja još plačem...šutnjom,
osmijehom smirujem more,
i protiv sebe ću slutnjom
da ljubav još nije pala!
U meni sada rastu juga,
dodiri tvoji sveti,
luduje san osuđeni
jer pustila sam te i rekla ti
leti...poleti!
Kao da se može,
kao da te negdje čeka
isto ovo more, isti san..
Riječi izlomljene, izgubljene,
što bi još mogle naći?
U svaki prazni dan
samo će odlazak zaći.
Ostati...u odlasku ostati,
samo se za to još molim,
za tebe, u tebi zaspati,
zaboraviti da te volim.
Hajde ljubavi moja,
za mene u tebi, za nas brodi,
a ja ću za tebe, za san onaj
hodati po vodi...

Maja Ezgeta