Kad god te pogledam
plešeš
i ruke tvoje su djetinjstvo
kad grli let ptica
Volio bih vidjeti otiske tvojih stopala
Želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i pogledom bojažljivim smiještaš
u mozaik sutrašnjih vedrina
koje će bdjeti nad glasom
ostataka našega puta do starenja
Kad god te pogledam
pretrčao bih debeli snježni pokrivač
i kao nekad sa uzdignutog vidikovca
(koji uvijek sliči izbrisanim
godišnjim dobima) gledao grad
za koji bi u monologu govorila
da sliči gorostasu koji sve više
stari i blijedi u daljinama
Prošetajmo jutros mila moja i budimo
veliko gorsko oko u kojem se talože
svi koraci nestali u Minulō
Kad god te pogledam odlažeš olovku
ostavljaš križaljku i plešeš
Iz tvojih sretnih suza jeca
nasmijana tuga jer ti pričam
da ne mogu ulaziti na stranice
tvoga romana samo usput
sa tvojih rumenih obraza kroz vijavice
ubrao bih crvenu ružu
čuješ li još uvijek nas zove
naša klupa u velikom parku malo dolje i malo desno preko puta
ostarjelog kestena

mirkopopovic