Pošumljenom zemljom korijen krivuda.
Za leđima sunce šikaru veze.
Krošnje mu okreću dražesne breze.
Ja čekam. Znam: proći mora ovuda.

Čekati znam. Velik i star sam malo.
I sve žitkiji su moji sokovi,
sve kraći su moga daha skokovi.
Tek do malo stvari još mi je stalo.

Rukama sežem u nebesku svilu
i svaki moj list je oko što šara
maglom sjećanja na vremena stara,
na gipkost, ples s vjetrom, mladosti silu.

Gle, sunce mi je već zrake odvelo
k starom deblu, što mahovinu vuče
i u proljeće zelen pliš obuče,
pa zasija kao smaragdno tijelo.

Ali već kroz tren u tamu ću noći
i iznova biti crn i strog stražar,
i promjena svojih tihi gospodar.
Sve, što jest, bit će. I opet će proći.

Jure Drljepan (JUR)