S vremena na vrijeme Tamarino lica procvjeta
U smiješak, a moj pogled težak kao olovo
Neprekidno šeta plafonom po kome netko nevidljiv
Ostavlja crteže pomiješanih vremena

Ne znam koliko sam gledao za tramvajem koji se
Iznenada oglasio i dugo se udaljavao niz ulicu
Niti kad sam negdje u sebi pronašao jedno ja
Koje još nije preživjelo rat ali me pokušava uvjeriti
Da je u nama i izvan nas početak ljeta, da pogledam
Usamljenu terasu na kojoj se smiješi mramorna
Figura Venere kao pobjednice posvemašnje smrti

Slijžem li ramenima, ili se stišavanjem zove
Oružje što cijelu noć grmi oko mojih misli koje
Izrastaju u sudaranje uzaludnosti i težnju da se
Uspostavi harmoničan odnos među krhotinma smisla
Ili pak ne znajući govorim: Ne silazi dublje u
Besane noći, pogledaj Tamaru koja
Iz tvoje neponovljivosti bere cvjetove geraniuma
Miris vrijeska i ružmarina, širi ruke i otvara vrata
Biserju sunca u brezama

mirkopopovic