Prebrzo dolaze godišnja doba, već je proljeće, nedostaješ mi anđele moj, i negdje su nestale i naše rijeći.

Zar ne znaš, bile su izrečene iz srca, sjećaš li se?

Bila je lijepa noć, nebo lijepo, sa zvijezdama popločano, jednom davno.

Bio sam taman kao vrana, boja mojih krila, kao suncokret koji voli sunce.

Bila si razdvojena, zašto bi htijela samo mene?

Svijet je u trenu postao malen, premalen za dvoje, više nismo veliki kao prvog dana.

S lakoćom si okrenula list za listom, ali nisi završila roman, jer ti čitanje oduzima previše vremena.

Postao sam samo slovo u imenu, kojeg niko ne želi izgovoriti.

Ja sam sunce koje obasjava nebo, gdje me svi vide, samo ne znaju da sam to ja.

DragoM