Radeći ovo što upravo radim,
čula sam x priča ljudi što
nemaju ikoga za ispovest.
Dobro pazim šta ću tada reći, jer
oni bi plakali, psovali, dahtali...
u svakom slučaju, jad bi slikali.
Toliko pazim da im bol ne ojača
pa kad ostanem sama
vrisnem do neba.
Tako se probija grumenje oblaka i
isplovi Gomora. Ne ćutimo, pričajmo,
pričajmo bez ponosa sve!
stavimo ruku na srce
i recimo
"O, i tu, i tu i tu me boli
pomozi i ubij,
najluđi"