Griju me sjećanja
na prvo školsko zvono
i lišće razbacano po dvorištu, ispred škole,
u jednosmjernoj ulici , negdje na sjeveru grada
koga sam davno napustio
tražeći mjesto u kom bih mogao
da uredim svoj život
kao u starim, dobrim, filmovima.
Putovah tako dugo, dugo vremena
teška koraka,sam bez pratnje,
ostavljaući komadiće duše,
bez emocija i tuge,
od Istoka do Zapada
Na pogrešan način trošeći
svoj talenat i vrijeme
odrekao sam se svoje prošlosti
prestao da češljam kosu , pričam o sebi
i šetam sokakom kojim svadbe prolaze
pa tako redom
I mada sam, već, u drugom vijeku
u meni još živi neko dijete sa umazanim usnama
koje okreće glavu kad ti se haljina raširi
i vjeruje da osmjehom može nekoga spasiti.
Mnogo toga nepotrebnog
skrivao sam svih ovih godina
s vremena na vrijeme
dodirujući bol
kao slomljenu igračku
daleko od radoznalih očiju
Večernja kiša,
koja zavodnički, grešno
klizi niz prozore,
daje malo nostalgije ovoj pjesmi
dok prolazi, još jedan, utorak
pitam se gdje su nestali dani
kad smo pokušavali da budemo
nevidljivi ljubavnici
dodirujući se lagano ispod stola
Uz dokonu muziku i pijane goste
skrivajući svoje male istine
željeli smo da usavršimo
stil vođenja ljubavi
čekajući večeru
šaputala si mi na uho,
Nauči me da budem sretna

Sumiko