Pišti vlak.

Automobili jure.

Zvižde ulice.

Žure…žure…

Vrišti svijet iz očiju

koje se više ne vide

i za nikakvo zlo

više ne stide

Otvaram putnu torbu

u čudnom vlaku ovom

pišteće jurećem, čađavom

i vidim iz nje vodeni mlaz

kako kotače mu ispire

i škripu im smanjuje.

Da, to je ta škripa

koja izluđuje

ne oprašta i otuđuje

jer malo tko je čuje

Skidam i svoj lepršavi

ukrasni šal - ma tko se

u ovom svijetu za njega brine

Predajući ga vjetru svom

odanom, onostranom

ugledah u njemu smjerokaz

garavog radnika i njegov

svijetleći Vodonošin mlaz 

vida