Uvečer među ulice rijeka steče,
dok prstima iz magle klizi mlakom,
dok s prozora kao akvarel teče,
dok u oblak sprede s gustim se mrakom,

dopuže do kuća, nečujna, nijema,
mačke lutalice grebu joj ruke,
klošarev dah tu kraj smeća drijema
a gole grane njišu kao kuke,

dok u kapanje koprene se tvore
i paraju se kao u budnost sni
noć već sahne, mrije, vene do zore,
obale šume a voda mirno bdi.

ponovno sve pravim koritom teče
kao ja, dok me tvoj zagrljaj peče.
 

Jure Drljepan (JUR)