Jer zasljepljujuća je svjetlost bila
Ona u kojoj vrijeme ne postoji
I neke su kočije kao vanvremeno
U našim očima nekamo odmicale

No nismo gledali za njima bili smo
Nemoćni bilo što reći učiniti misliti

Krvavo su plamtjele zvijezde
Znamenjima koja su se u sumrak
S krikom vodenih virova primicala
I s kojima smo mutno i modro
Urastali u podivljali dekor
Kao u razjarenu masu oceansku

Ne rekoh ti ništa jer bijesnom smo
Brzinom tonuli sa svime od svega
Što se prije More Neumornē
Udaljavalo isprano teškim kišama
I ne pitah te je li jedno Oko
Mirno gledalo kako se goloruki
Predajemo halapljivim strujama
Vodenim gladno zaljuljanim za nama
Koji smo nestajali u mutnim
I beskrajnim čeljustima Poplave

mirkopopovic