Pitam se može li čovjek biti ispunjen ljubavlju
više nego stara japanska vaza mudrošću,
i može li ta ljubav stvoriti univerzum
koji se širi u nepoznatim oblicima i smjerovima
kako bi pokušao doseći sjaj izvorne geneze.
Veze između čovjeka i prirode su mistične i postojane,
a kada bismo samo jednu presjekli,
možda bi nas valovi energije odnijeli u dubine svijesti
ili bismo polako otkrivali božanstvene tajne
dok bi srž naših spoznaja postala bezbrojna sazviježđa.
Možda bi bliski susret sa svjetlošću osnažio našu bit,
pa bi se ona preslikala u kod ptičjeg jezika
što iscjeljuje nesretne duše i rasplinjuje sivilo svijeta,
ali da bismo mogli postati bića svjetlosti i ljubavi,
ne smijemo ostati stisnuti u oklopu kornjače,
a svijest nam ne smije poprimiti piramidalni oblik.
Pitam se da li je priča o postanku čovjeka istinita
ili sam pravu istinu otkrio u snu
kad sam tražio izgubljene stihove života
i kada mi je golubica mira donijela grančicu mog rodoslova,
nakon čega se sve promijenilo
i kada sam se počeo njihati na tankoj vatrenoj liniji između nečega i ničega.
Zagrobni čuvari znaju dio istine koji nikad neću spoznati
jer da bi se živa riječ mogla proširiti,
trebalo bi da univerzum evoluira i odbaci svjetlost
kako bi leptiri koji se kovitlaju u vazi mudrosti
mogli preletjeti egzotična godišnja doba
i tonuti kroz labirint sudbine u imperij (ne)postojanja.

Ivan Gaćina