Dragi tata, nema te više,
ali osjećam tvoju prisutnost u sebi i svuda oko sebe.
Još ulicama i parkovima guraš kolica dok ja kmečim,
još lutamo proplancima pokušavajući dohvatiti zvijezde.

Ono naše proljeće nije još došlo
(tko zna kako bi lijepo ono moglo biti?),
ali smo i dalje bliski poput kišnih kapi
koje se slijevaju u rijeku ljubavi.

Znaš, tata, svijet se neprestano mijenja,
livade prekri asfalt koji prazno zjapi,
a ovo staro groblje kao da je postalo studenije,
možda zato što je u svijetu sve manje ljubavi.

Vrijeme polako teče i sve bliže je zima,
a mene griju razmišljanja o tebi.
Prolaznost života mi je često u mislima
i znam da ćemo jednom živjeti u vječnosti.

Ne zaboravi, tata, da živim zbog tebe
i da molim valove da te vrate
kako bismo još jednom mogli podići jedra i otploviti
daleko iza horizonta, ondje gdje nestaju galebovi.

Ivan Gaćina