Šta sam sve imala u glavi
od dana kad sam počela da
čitam, pišem i zaobilazim
ružnoću!
ne znam .. ne znam.. zaista..
jednog dana
u trećam osnovne
pozvala me je učiteljica
"Ma, ponesi vežbanku iz srpskohrvatskog"
- joj, kolika je nastavnička kancelarija!
"e, tako..
stani ovde i pročitaj svima"
drhtala sam kao rep miša
(koji je BAŠ protrčao ispod prozora -
bilo je to doba jednostavne
arhitekture - i po objektima od "značaja")
tresla sam se - šta sam zgrešila?
da li se sme pisati bez kitnjastih
poređenja?
da li sam previše tajni odala?
čitala sam
a nisam ni pratila sebe..
šta ako se onesvestim?
(otac mi je radio u Hitnoj
i stalno pričao o sličnim
dešavanjima...)
opet mi je miš odvukao pažnju...
hvala mu -
ipak -
videla sam neke kako brišu oči
a nas dvoje - tresli smo se skupa
-
šta sam sve imala u glavi
kad su tiho progovorili "ohhhh, Ma..."?
(ne znam, tata,
ali ...
5+
bilo je
u zagradi)
Marina Adamović