Neznano lice iz mlake se smješka,
negdje na putu izgubilo rahlost,
kožu vode struja vremena mreška,
pije oblina mekoću i plahost.

Zadnji listovi još padaju s grana
u odsjaju mlake da skriju oči,
tek smiješak osta, kao da je rana,
sve drugo svoje korake kroči.

Za ruku me povučeš, zatim pratiš
pogledom, što iskri se i zeleni,
jesensku travu među mladu vratiš,
sa silnom željom da se ukorijeni.

Zjenama vrijeme ovrhu ne pjeva,
poljupcima plutam, ja, kao djeva.

Jure Drljepan (JUR)