između moja dva svijeta
postoji jedna

velika pozornica

ispod reflektora ljubavi
od početka

stoji lik

koji se trudi
želi

da ga prepoznam

obično

kad nisam nigdje
kada mi vrijeme
dopušta

kada sam bezvoljna
sjednem

u prva dva reda

gledam ga

u nevjerici
čudim se toj

muškoj spretnosti
brzini preoblačenja
izmišljenih imena

čudim se profinjenosti
inteligenciji

posuđenih identiteta
iz poznatih mi gradova

obično ne povjerujem
ni samoj sebi

da sam ga već
negdje vidjela
ako ne i voljela

da sam godinama prije
putovala

kao pustolovka
preko svih tih

postavljenih scena
prema središtu
životnog

nam teatra

da u njegovim

monodramama slušam
samu sebe

i odgovore

na svoja pitanja

skoncentrirana
na događaj
što se odvija

čujem i glasove

ogovaranja iza leđa

ne želim se osvrtati
vidjeti te poglede

ta lica bijedna
pokazati da znam
da sam ih

prepoznala

netko mi je večeras
prebacio ruku

preko ramena

da... to je on
osjećam srce
samo je jedno

lik koji mi još
nikada nije

odglumio sebe
večeras ne glumi
on sjedi

pored mene

na podiju tužna
gleda nas

crna maska
bez tijela
odbačena

kao i sva crna srca
bez obraza

Tanja Ocelić