Može li nebeska poezija bez vokala i sintakse
opstati u budućnosti i biti lirična
ako je napisana pod magičnim kutom paralakse
ili će bezuvjetno ostati satirična?

Kako bi zvučala bez elipsi,
dubokih osjećaja i elizija,
da li bi mogla preživjeti rat lažnih apokalipsi
i postati duboka šuma nečijih vizija?

Možda bi bila slađa od francuskih vina,
a djeci ukusnija od marmelade,
ili bi vijugala niz serpentinu
da uroni u ocean limunade.

Možda joj je potrebna aliteracija
čije suglasnike usklađuje fantast
ili bi je uljepšala lirična imaginacija,
njen vatreni fantazmagorični kontrast.

Da li bi mogla ploviti kroz svjetovnu dualnost
kada bi bila okićena vijencima od metafora i elipsi,
i da li bi preživjela kritičku brutalnost
kada bi se probijala između krilatih eklipsi?

Ivan Gaćina