je tvoje mesto oduvek tu
između donjih i poslednjih granica
izvan tvrdih golih grančica
olistalog žbunja i korenja
divljeg čemera upletenog u vrzina kola
zadivljena beskonačnošću
brojanica unutar zidova gledaju
oči svetaca štitastih lica
sa zidova u čijim naprslinama
drema upregnuta paučina
u sastrugotinama živog kreča
i sasušenih opadajućih boja
svud okolo gde nema radosti
nema rada čuje se samo
tiho žuborenje na vetru
gde ponekad bruje zvona
i zanjišu se crne haljine
U jednom dahu, a bez daha! Fenomenalno!
Opustela atmosfera in konec pesmi izbrišejo prividnost meja ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: dejanivanovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!