Nada, rekli ste. 

Ostanem bez nje i

više ne nadam se.

Ja samo vjerujem,

da sve se stare

nade ostvare.

Ničeg nema u nadi.

Ko govoriti kamenu

na obali o svojoj

ljubavi. A nje nema

tu. Ona daleko od

srca i oćiju. Kamen

ne čuje, da voliš

samo nju.

Bojim se nade.

Ona luta negdje u

zraku. A ja sa njom

živim u mraku.

Hoće li bit? Se dogodit?

Možda i neki novi stih.

Nadu vidim u daljini.

Skače i sve je bliže meni.

Ona vječno postoji u 

stihovima. A dok pjesma 

istog trena nije zapisana, 

ljubav i sva nada je otišla. 

I u kakavom si momentu

bio nikad se neće znat. 

Samo si se nadao? 

Al poćeo si svojim 

riječima sa svim 

srcem vjerovat. 

Sad ja vjerujem samo. 

U svakom novom danu. 

Kamenu, srcu i u vječno 

ljubavnu serenadu. 

I tad nijedna pjesma 

neće stati ako čemo 

vjerovati. 

I believe. 

Vjerujem. 

U njih. 

U nove dane. 

Da se stare nade. 

Ostvare. 

Blanka Drnovšek