Trebam zagrliti sva moja zelena brda
Okom koje odveć pamti
A grize strah da ih neće biti
lepotu njihovu samleće lovatorski dušmani
a vapim: O, neće, neće!!
Hoće li reku moju ispiti novac
iz glave bruji ciklus:
A ja se divim onima koji pišu bajke.
Trebam poljubiti sve te breze i jablanove
znam da pominjem ih često
utisnute u nutrinu same
na usne krenu
ne krivim ih
nek diše ta slika podvučena četkicom od lista
Trebam srcem odaslati poruku njoj koja mi šalje snegove
znajući da ih ljubim
Trebam otići na to brdo
razgovarati sa njom koja mi je darovala krasnog leptira
i bila duša nad dušama
Nije to veselo brdo
ti ljudi koji me gledaju sa pločnih fotografija
okom ih zagrlim okom koje odveć pamti.
Trebam udahnuti ovaj vazduh
baš ovde
napiti se ove vode
upiti mirise vani i u domu detinjstva
majci kose i ruke milion puta izljubiti
pa sesti ručati
kafu jutrom sa njom popiti
te oči srećne što te vide
ma kakvi dijamanti
taj smeh taj glas sve to upiti
srcem koje odveć pamti.
(Pesmu, smeh, bol, muziku, grč, radost….
Sve te vrtloge izmešanih tonova izneti i isplivati)
Odlična, polna življenja!
Lp, m
"Zelena" pesma, kroz koju vrtlozi osećanja uznose centralni subjekat - majku, te ljubav, nežnost i sećanja na nju. Toplo i uzvišeno!
Hvala Miko
Lp.
Draga Jagoda, hvala na komentaru. Jedino nisu sećanja na majku neko sadašnjost : ).
Lp
Pesem spominov, ki jih obudi pokrajina otroštva, če smo dovolj pogumni, da jo znova obiščemo ... čestitke,
lp, Ana
Hvala Ana
Lp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Jelena Stojkovic Miric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!