Ovu pjesmu, kao u staroj sehari,
čuvam u svom srcu
i samo ponekad, dok uz svirku cigana
žalim za dobrim danima,
puštam je da odleti
do jedne ulice u malom gradu
na kojoj sam budan sanjao
kako sam jedne jeseni
ispod samotnih oblaka
lovio stepskog vuka
Teško je boriti se
sa vremenom na tom mjestu
tako krhkom i punom uspomena
koje me lome i ušutkuju
koje me varaju i kradu
unoseći nemir u moje srce
Sada kada me maska ljepote
definitivno prepušta provaliji usamljenosti
neuhvatljive uspomene,
koje kroz dušu prodiru u moje tijelo,
kao staro melanholično sunce
obasjavaju ljepotu minulih godina
Bježeći od tuge
lutam pokislim prostranstvima
izbjegavajući zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje sam učio napamet
Ponekad poželim
odreći se svojih pjesama
i svojih godina
pokajati se za sve neizgovorene riječi
prkositi sjećanjima
pustiti kiše da pjevaju umjesto mene
i pronaći dječaka u sebi

Sumiko