Davno to je bilo. 

Kaže mi tata. Sjedni moja

tu u moje krilo. Da ti kažem

za što sam psovao, pio.

Kaže on. Gradio sam fabrike

i ceste duge sa moje dvije

ruke. Mi smo gradili duge

pruge. A njegove oči bile

su pune tuge.

Znaš ti moja mala.

Sad više nikad neče bit ni

jedne ceste tako duge. Sad

više nema Juge. Zvao sam

prijatelja, drugara i jarana.

A telefon samo šuti nema

signala. Brinem za njih a

telefon tako tih. A ti ne

brini moja mala, glava ti

je sada još premala.

Pokazuje mi slike iz

njegove mladosti. Crno, bijele

slike ponosa i njegove radosti.

Vidiš ti mala na sliki mladih,

bijelih mornara. Mojih

prijatelja, jarana i mojih

drugara.

Na Galebu brodu plovili.

Po predivnom jadranskom

moru. Tu na sliki i naš stari.

Znaš zvali smo ga stari svi

njegovi bijeli mornari. Svi

bili smo njegovi prijatelji,

jarani i njegovi drugari.

I kraj bilo je priče te.

Šta bilo je nekad, bilo je.

Brzo su prošle te godine

neke i sad kad više nisam

dijete. Vidjela sam sve ceste

duge bivše Juge. Ljepota,

divota od života.

A nije mi tako puno do

jugonostalgije te. Bila sam

mala. Prijatelju, sjecas se?

Volim put očevog srca.

Putujem tamo. I to znači

mi sve. I sada pamtim

njegove priče, štorije sve.

Dragi moj tata tvoja mala

voli te. Hvala ti za tvoje

priče sve. A svi putevi tvog

velikog srca vode me tamo

negdje daleko. Gdje tvoja

mladost ostala je.

(Pesem je posvečena očetu Janezu

Drnovšku bivšemu nogometašu in

mornarju z Brionov..) 

Blanka Drnovšek