Ovo nije noć za pisanje poezije
Jedna zvijezda je pala
i nastao je mrak
Sjedim u sobi i razgovaram
sam sa sobom
Brojim svaku riječ
kao da želim da izbrojim sve tajne svijeta
Kroz otvoren prozor
ulaze kapi kiše
kao mjesečeva svjetlost
koja me podsjeća na bliskost
na uspomene iz djetinjstva
neka davna ljeta
i dobre tamburaše
Kiša ne umije da plače
ona miriše na usamljenost
na ptice selice
koje pjevaju umjesto mene
o zalascima sunca
Kiša ne umije da plače
ona krije sjećanja
na jedno dvorište
puno neba i ptica
kao na slikama starih majstora
Kiša ne umije da plače
njene pjesme
koje svira na prozorskom staklu
kao glasovi mrtvih
putuju kroz vječnost
zavodeći ljude
Skupljam kapi kiše
i njima na svojoj koži
pišem pjesmu
koju niko neće umjeti da pročita
samo ti
kad se sretnemo na kraju vrmena
prepoznaćeš me po njoj

Sumiko