Ustajem probuđen koracima reskim pod hladnom mjesečinom
Nezgrapna spodoba prozora bez milosti razvuče me
Preko šiblja, preko vrhova krošnjatih lipa, preko krovova
I ne stignem pitati kako to da se ne čuje tutnjava kotača
Koja me odnosi preko iskrivljenih sjenki vrba obraslih
Bokorom mraka
Pitam li jesam li doista izvan kreveta, ili samo gledam
Onog koji me motri mrtvim očima što spustiše se na pločnik

Još ustajem nad dubine u sebi iz kojih drhti zlohudi glas
Uvijek isti u neodređenom noćnom satu, u tihosti
Tajnih znamenja

Možda je to moj glas, poželim pomisliti, ali zasut
Neobičnom slikom stvarnosti, u san me probude zamrli
Glasovi nekih ptica što strijeljaju pogledom, onda se
Kao eho vratiše i proliše niz skamenjenu sterilnu bjelinu
Golih zidova oko mene

Liježem smiren šapatom koji me netremice gleda
Dalek, nedefiniran, sumračan, jedinstven, neodređen prostorom u kojem huji trska  zagrljena sumaglicom

mirkopopovic