Sinoćnji film je u meni razbuktao ranjivost, pa je jutros još zabrinutiji gledam dok ustaje i bosa odlazi kroz rumenilo listopadnih uvojaka. Prerano je zagaziti u tako svježe jutro. Zar ne čuješ kako potajno puca tkivo vjetra? Ili te netko čeka u parku? Ovako rano to može biti samo Zluradi, primijetim naglasivši to čudno ime. Dok govori o njemu koji brzo broji ljudske godine i suhe ih odbacuje kao dotrajale grane, ja sam već uskomešano koračao za njenim glasom niz prostor hladne jeseni.

Gdje si...? u daljinu je zagledan moj pogled pred kojim se još vrte slike sinoćnjeg filma... od kojeg ne miriše cvijeće,  u kojem se nikada ne gasi studen noćnih zvijezda.

Gleda me ukočeno i zagonetno s jutarnje staze čekajući moj zagrljaj.
Opet se negdje udaljavala naša soba kad sam u svojoj ugnijezdio njenu malu ruku. I neke nepoznate ptice vraćaju sve izgubljene slike kuckajući pozdravom u prozorska stakla.

Jutro poput bijelog ljiljana nestaje u plavilu.
I prostor je i tragove neispisanog već zameo prvi snijeg 

To cvjetaju agave, govori i stišava bujice u sebi. I plovi. Mirno. Kao pahulje nad morima. Lagano kao anđeoski smijeh nad šumama.

mirkopopovic