Umoran od ljetne žege
pomalo dremljiv
sanja zvuk užurbanih koraka
smijeh djece
zvono s bicikla
Lavež pasa
i gracioznost žena
Muk se rasteže Bakačevom
preko Stančića
sve do Uršulinske
Samo sjene
tumaraju gradom
Iza zavjesa skrivene usude
ne izlaze
Strahom su optočeni kolnici
Tišina drijema na pročeljima
Uska je nijema
Korzo s ponekom pjegom pješaka
na osunčanom pročelju vijećnice
zaziva korake
Nijemi je grad
Gluha je tišina
Strah se uvukao u kosti
Ugnijezdio iza zatvorenih vrata
Odjednom zvuk glazbe
dopire do pjega
iscrtanih svjetlošću
Pjege plešu
nasmijane radosne
Promatram se u izlogu Bonbonniere Kraš
i prihvaćam ulogu
glasno ću se smijati i smijehom
otvoriti prozore mog grada
Izvući život na ulice trgove na pročelja
Otvorit ću dvorišta
podarit stihove
plesati plesati plesati
a koraci će se množiti i
zvonko odzvanjati niz Bakačevu
niz Usku Kukuljevićevu
preko Korza do Franjevačkog
niz Dućansku i dalje i bučnije i zvučnije
i dalje
nijemost ugušiti
Ljubica Ribić