Ja više ne znam da slušam kad govorim. Kad kažem da ne volim ljude
čiji stisak nije jači od stiska mrtve ribe kao da mi dlanovima stiskaš uši.
Pa znaš i sam, postoje granice koje nikada nisam prešla. Osjećam strah
od otvorenog prostora. Tamo, zemlja miriši, a iza osvijetljenih vrata
drže se za ruke sjene prošlosti. Kad ti kažem nisam se nikada zacijelila u svetinji,
oslanjam se na slijepo pipanje koje se hvata za sve što liči na sigurno.
I onda više ne znam da slušam ni lažno samopouzdanje, pa čekam da ti kažem
probaj jednom da me voliš. Sanjaj novčić u česnici
u bodljikavoj žici, tih i preplanuo i zanemaren, liči na onog
biblijskog boga. vrijeme je nezaustavljivo.
ramena su istrpljena , teška i spuštaju se u zagrljaj, kao komadići sira
u sirovo mjehurasto tijesto. dok ih grizeš
tope se. u ljepoti brašnjavih ruku
ostaje obilježen ožiljcima mojih tisuću pitanja, a nikada nije plakao. pamtim
kako za zimskih večeri u djedovoj kući
zavlači oznojeno čelo
pod pokrivač ukrašen šumskom steljom i priljubljuje grlo
uz koru drveta da ne vidi zemlju. a da je oslušnuo samo, imao bi svašta čuti.
no, on je stajao nijem kao nemoćan roditelj pred vlastitim plemenom, pun ljubavi
i sit
svega.
i onda trik s nestajanjem novčića. i naškrabane riječi.
bb
brankicab