prozor na krovu je samo korak do neba
otvaram ga da zatvorim strah
i šutim o svojim htijenjima
uz oprezna
kurtoazna rukovanja
skidam rukavice umrljane željom drhtim
koliko te ne poznajem
na primjer imati svoj pogled
recimo na svijet
vidjeti ulicu i kućni broj
blato pred vratima i gumene čizme
živjeti nečiji tuđi život
treba imati želudac za to
metabolizam je peć za sagorijevanje potrebe
zlopamtilo koje ne oprašta ni jedan komadić kolača
ni tebe u meni
i ti to zoveš slobodom
vrati mi život u prvobitno stanje
nisam ja razmažena samo ne želim bol
želim živjeti
to ne znači da hoću mrvice od života
želim živjeti otvorenih očiju
voljeti ljude i kad to nema smisla
jer drugačije nije moguće
svijet je opasno mjesto
prepun je ptica bubamara pasjih tragova i ljudi
kurva sudbina ne skida rukavice
vremenske crte su separirane
na noći u kojima smo se mogli voljeti a nismo
i dane u kojima se nismo smjeli boljeti a jesmo
iza naših maski mi smo
mi i ti i ja
ona i on su superiorni
nemam tebe u mislima kad spomenem vjernost
imaš pogled čovjeka koji je zaboravio
sreću
život je rijeka u koju ljudi uskaču i puštaju da ih nosi struja
dugo moraju čekati dok saznaju što ih je povuklo u dubinu
uh kakva potreba za oslobađanjem
tražim spas u hrpi čudnih riječi
zapetljavam se na zareze i trotočke
možda jednog dana naučim sva slova i sve interpunkcijske znake
pravi se da mi vjeruješ da je ovo pjesma
iako ovdje nema svetaca
ni stvaratelja
"Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?" pitao je Zaratustra.