Dragi Djeda Mraze
MOŽDA OČEKUJEMO PREVIŠE

ili smo možda
propustili sve prilike
odrekli te se ...

Crvenilo na licu ne mogu sakriti kada me ispituju o tebi.
Uvjeravaju me da postojiš.
Kažu, još ti raste brada i u mojim očima puno si deblji pa i mudriji sada.
Ha!
Onaj mali slatki keks?
Da li je još uvijek tamo i već desetljećima te čeka pod okićenom jelkom baš kao nekada.
I kuda su nestali svi oni darovi koji otvaraju srca djece svijeta?
Puna čaša mlijeka?
Ona ista, da koja mi je već prvu godinu zgrušala sve lijepe misli, oduzela mi zanos novog, idiličnog početka.
Biće bolje, mora biti!
Odkuda ti to?
Zar još ne shvaćaš da nam o načinu života sada mogu drugi suditi.
Reci mi?
Tko još brine za obične ljude?
Za bolesne pa i one koji bi još godinama morali nuditi nam toplinu.
U svojim saonicama voziš oprani novac, nove bolesti, laži i zablude.
Na naše pragove redaš razne paketiće prazne nade.

Zamotano, pišem ti a tvoj
HO HO HO
i dalje ječi u dimnjacima izgrađenih vila iz kojih se vije samo gusti dim svih želja onih koji umiru od gladi.
Nama, koji imamo samo par skromnih želja okrećeš svoja leđa.
Ipak još uvijek vjerujemo u tebe jer želimo samo biti zdravi
živjeti mirno
u zagrljaju svojih dragih

ovaj život koji nam preostaje.

Tanja Ocelić